KRITIKE:

MARČA FUNEBRA (Posmrtni marš)
Bosanski redatelj Dino Mustafić, koji je vlastitim očima gledao fašizam u akciji, u svojim predstavama teži pokazati konkretnu stvarnost kao pozornicu borbe "crne i bijele ruže", vjerujući da upiranja prstom u aktualne tumore nacionalne mržnje nikada nije dovoljno. Stoga (je Thomas Bernhard) Mustafićev prirodni izbor nakon Helverove noći i Trga ratnika, koji je prilično jasno Austrijancima natrljao nos zbog njihove nacističke prošlosti...
Premijera komada Pred penzijom Thomasa Bernharda, neka vrsta iskrene ispovijedi esesovskog prvoborca,izvedena je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, gradu koji sasvim konkretno ovih dana treba odlučiti da li će poletjeti u zagrljaj srpskim radikalima Vojislava Šešelja ili će ostati u krilu beskrvnih nacionalnih demokrata i tandema Tadić - Koštunica...
Iza Mustafićevog civiliziranog salona i činovničke gorljivosti (scenografija Jasmine Holbus) vidimo vrišteće lice malograđanina, koji sanja društvo etničke čistoće, progone i gasne komore... Mustafićevi junaci pred penzijom vrlo su uzemljeni, racionalni i točni da bi se pokazalo kuda mogu odletjeti ljudi koji su trajno odlučili zamijeniti toleranciju za fašizam...
Reditelju je seksualna pervertiranost prirodni opis radnog mjesta jer Bernhardovi "brat i sestra", koji su odlučili, zabarikadirani od javnosti, do kraja života slaviti svakog sedmog listopada Himlerov rođendan ne mogu završiti u ničem dugom nego u - krevetu. Iznimna socijalna važnost ove predstave u tome je što vrlo jasno pokazuje – to je naročito karakteristično za musava društva u kojima živimo – ono što ZAISTA politički mislimo kada ostanemo sami i ono što govorimo jedino najbližima unutar četiri zida.
Heroji pravne države
Tada se slave i Antini i Dražini rođendani, mrzi se iz petnih žila strasno i do kraja, vade se crne uniforme i pokazuju kame i pištolji... Ta energija koju demonstriramo onda kada "koljemo po kućama" puno je jača – da se ne lažemo – od političke korektnosti i svega onog javnog izmotavanja u kojem od sebe pravimo heroje pravne države. Glavni Bernhardov junak Rudolf, bivši komandant koncentracijskog logora, koji se poslije rata deset godina skrivao da bi na kraju isplivao kao predsjednik suda, pred penziju izgovara najvažniju političku rečenicu ovih prostora: "Svi smo mi u duši nacionalsocijalisti i jednog dana ćemo moći javno reći ono o čemu smo sada prisiljeni šutjeti."
Tako je ova predstava za Srbiju ekstremno aktualna jer pokazuje – to je naročito vidljivo na skupovima radikala – da su gola mržnja i otvoreni rasizam izašli na ulicu, ali bi više nego dobro došla hrvatskoj javnosti jer bi se iz Bernhardove provokacije Pred penzijom jasno iščitalo da smo u evropskoj ofenzivi osmijeha neoustaške jurišnike domaćeg dvorišta potapšali po ramenu i uvjerili da – pričekaju...
Osim odličnog dramskog teksta reditelj je na raspolaganju imao više nego sjajne glumce... Superiorno su cijelu predstavu u svojim rukama držali Mirjana Karanović i Branislav Lečić.
Pred penzijom je pravi melem za srpsku javnost u političkom smislu.
Dino Mustafić je dramu smjestio u vrlo upotrebljivu i realističnu (malo)građansku dnevnu sobu da bi nacrtao trenutak kada se jedino usuđujemo biti iskreni, ali ta scenografija bila je nepotrebna ako se željelo otići korak dalje: ogoliti na praznoj sceni između svijesti i podsvijesti junake do kraja iz čega bi jasnije postalo vidljivo da fašizam nisu samo oni drugi nego da uz sav namještaj, običaje i dobar odgoj "najsmrdljivije mjesto u nama nije debelo crijevo nego naše misli".

Preuzeto iz teksta Bojana Munjina za Feral Tribune, Split, Hrvatska, 11. oktobar 2006. http://feral.mediaturtle.com/

MAKABRIČKI RITUAL
Naše uloge su već odavno podeljene: tako, otprilike, glasi tvrdnja jednog od junaka drame Pred penzijom Tomasa Bernharda. Moglo bi se, međutim, reći da ovaj princip ne važi samo za likove iz konkretnog komada, već da se prepoznaje kao odlika celokupnog autorovog pripovedačkog i dramskog opusa. U većini njegovih dela javlja se standardna konstelacija uloga i relacija, koje se variraju s manjim ili većim razlikama, ali ne i bitno drugačijim ishodom: bizarni odnosi u zatvorenoj porodičnoj sredini iz viših građanskih, često intelektualnih slojeva, koji opsesivno potvrđuju autorovu dijagnozu o dubokoj patologiji (austrijskog) društva kao sindromu opšte bezizlaznosti egzistencije.U komadu Pred penzijom, ta standardna igra uloga dobija još jedan, poseban specifičan nivo...Dino Mustafić znatno je razigrao tipičnu Bernhardovu monološku strukturu, statilnu i lišenu elaborirane radnje. Osim što razvijaju dinamičniju, plastičniju i realističniju scensku akciju, ova rediteljska rešenja izostravaju, svojom metaforičnošću, i spomenuti aspekt makabričkog rituala u porodičnom slavlju Helerovih... Mirjana Karanović pouzdano postavlja lik opsesivne, stroge i suštinski bezosećajne sestre Vere, sumanuto odane Rudolfu... Groteska preovlađuje i u energičnoj i brojnim i raznovrsnim glumačkim sredstvima bogatoj igri Branislava Lečića kao Rudolfa, čini se najbolesnijeg od svih članova porodice Heler. Nasuprot ovim ostvarenjima, u igri Milice Mihajlović dominira uzbudljiva, mada u nekim scenama prenaglašena dramska razrada lika sestre invalida... Rediteljska postavka koja je promišljena i u sebi zaokružena i koja ostvaruje visok umetnički standard.

Ivan Medenica, Vreme, 19. oktobar 2006.

UZBUDLJIVO I UMETNIČKI VREDNO
Predstava u režiji Dina Mustafića može da se definiše kao oblik metaforičkog realizma... teataralnim ritualizovanjem slavljenja Himlerovog rođendana, ubedljivo se ističe činjenica zla, kao repetativne istorijske prakse... Mirjana Karanović igra sa zaprešašćujućom, kompleksnom naivnošću koja je očigledno u funkciji temeljnog izbegavanja suočavanja sa istinom, odnosno svesnog održavanja privida normalnosti...Pred penzijom Dina Mustafića je predstava koja vrlo uzbudljivo i umetnički vredno vivisecira prirodu zla, zabluda, laži i političkih manipulacija, pokazujući da je granica između normalnosti mira i ludila destrukcije izuzetno fažilna.

Ana Tasić, Politika, 11. oktobar 2006.

IGLA, KONAC I SVASTIKA
Predstava JDP Pred penzijom celovito je i zaokruženo ostvarenje ovog pozorišta koje uspešno izlazi na kraj sa nekoliko stvari. Najpre, reč je o predstavi koja na jasano način govori o retkoj temi našeg pozorišta, o ratnom zločincu koji ne samo da nije kažnjen već se visoko kotira u državnoj službi... Drugo, reditelj Dino Mustafić je uspešno našao zajednički imenitelj između intelektualnog komada i onoga što bi se moglo nazvati scenska atraktivnost... Sceni u kojoj Mirjana Karanović u ulozi Vere sublimira svu lakoću opraštanja i mirenja sa počinjenim zločinom, svesno tražeći opravdanje u osobini naroda kojem pripada, nema se šta dodati ni oduzeti... Osim igre Mirjane Karanović, reč je glumačkom ostvarenju i kreaciji kakva nije skoro viđena na našim scenama, efektne igre Milice Mihajlović i ekspresivnog Branislava Lečića.

Željko Jovanović, Blic, 10. oktobar 2006.



Izvor: http://www.jdp.rs